Najveće masovno izumiranje u istoriji Zemlje dogodilo se pre oko 252 miliona godina. Ono je označilo je kraj perma i početak doba trijasa. Otprilike tri četvrtine celokupnog života na kopnu i oko 95 odsto života u okeanu nestalo je za samo nekoliko hiljada godina.
Vulkanska aktivnost u današnjem Sibiru i ispuštanje velikih količina metana iz morskog dna već su dugo glavni “krivci” kada se raspravlja o potencijalnim pokretačima izumiranja perma-trijasa. Ali tačan uzrok i redosled događaja koji su doveli do masovnog izumiranja i dalje su kontroverzni.
Mereći različite izotope elementa bora u fosilizovanim školjkama, naučni tim je uspeo da uđe u trag promenama pH vrednosti u okeanu pre 252 miliona godina. Budući da je pH morske vode usko povezan sa koncentracijom ugljen-monoksida u atmosferi, i njegova rekonstrukcija je takođe postala moguća.
Rezultati naučnih istraživanja su pokazali da je zagrevanje i zakiseljavanje okeana, povezano sa ogromnim ispuštanjem vulkanskog CO2 u atmosferu, bilo kobno i da je na samom početku izumiranja dovelo do nestajanja većine morskih organizama.
Međutim, emisija CO2 imala je dalje posledice; sa porastom globalnih temperatura izazvanim efektom staklene bašte, porastao je i uticaj hemijskih reakcija na kopnu. Tokom hiljada godina, sve je više hranljivih sastojaka stizalo do okeana rekama i obalama. Rezultat je bio veliko trošenje kiseonika i promena kompletnih ciklusa elemenata.
Ovaj domino-efekat doveo je do kolapsa međusobno povezanih životnih ciklusa i procesa na kraju je doveo do zapaženih katastrofalnih razmera masovnog izumiranja na granici perma i trijasa.